Mom bratu su svojevremeno (2000. godina) u sred Tasmajdana prisla dva lika, pitala koliko je sati, tresnuli ga po glavi (srecom bez vecih posledica) i oteli mu fon. JA sam krenuo da ih nadjem (raspolozen za upoznavanje dotichnih sa jednim od mojih najboljih drugara - Ciglom), ali na njihovu srecu, brat je uspeo da me odvrati od tako cega, a kasnije se ispostavilo da sam i ja imao srece jer je bas u vreme kad bih tamo prosao bio pokusan atentat na Dusana Mihajlovica i ja bih se tachno nashao na liniji vatre.
Elem, i meni je ruka uvek vrlo blizu telefona, a ochi su uperene u likove okolo mene, i samo cekam da mi se neko ucini sumnjiv da mu jednim pokretom polomim ruku, nogu... sta vec stignem... i onda nonsalantno ostavim vizitku da mi se javi da ga operishem

Dobro salu an stranu, uglavnom cuvam sve svoje stvari.
Sto se decurlije tiche, pa danas su neka druga vremena, i klinci su danas mnogo bezobrazniji nego u moje vreme, samim tim imaju i vece slobode, bolje i skupocenije igracke... Neki znaju da cuvaju, neki bas i ne.... uglavnom, ne treba se razmetati. Pristalica sam toga da deci ne treba davati skupe telefone za pokazivanje, nego cisto da imaju da se jave, i da roditelji ne brinu.